U ovom članku analiziraju se lingvističke vlastitosti i obredne zadaće liturgijskoga jezika u kontekstu obredne verbalne i neverbalne simboličke komunikacije. Bogoslužje na narodnom jeziku nakon liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila aktualiziralo je pitanje jezika i njegove obredne funkcije. Ovaj rad pristupa navedenoj problematici i podijeljen je u nekoliko dijelova. Najprije se jezik promatra kao jedna od temeljnih ljudskih stvarnosti te se predstavljaju crkveni dokumenti koji donose temeljne teološke naglaske i karakteristike liturgijskoga jezika u kontekstu prijevoda liturgijskih tekstova na narodni jezik u razdoblju nakon koncila do danas. Polazi se od teološke premise da liturgijski jezik svoj temelj ima u Božjoj Objavi i Božjoj komunikaciji s čovjekom, a liturgija se promatra kao otajstveni nastavak takve komunikacije i dijalog s Bogom, napose u navještaju Božje riječi u sakramentalnim slavljima. U lingvističkoj analizi liturgijski jezik promatra se kroz njegovu specifičnost stila i registra u kojem se prepoznaju značajke kao što su arhaizam, specijalizirani rječnik i formulska dikcija. Naglašavajući vlastitosti liturgijskoga jezika u obrednoj dinamici, analizira se njegov stil, različite vrste, povezanost s narodnim jezikom te se ističe kriterij razumljivosti i dostupnosti. Na kraju rada navode se temeljne obredne zadaće liturgijskoga jezika. Kroz obredni jezik u njegovu simboličkom značenju Bog govori kršćanskoj zajednici koja ostvaruje otajstvenu komunikaciju s njim te se promiče djelatno i aktivno sudjelovanje vjernika u slavlju.
Milan Dančuo (2025) studied this question.