Joint Hypermobility - Etiology, Classification, Clinical Presentation and Therapeutic Approach
Abstract
Hipermobilnost zglobova (engl. joint hypermobility) prezentira se sposobnošću zgloba (ili skupine zglobova) da se pasivno ili aktivno pokreću izvan fizioloških granica oko osi kretanja. Hipermobilnost zglobova može biti asimptomatska i simptomatska; lokalizirana, periferna i generalizirana. Može biti dio nasljednog poremećaja vezivnog tkiva. Najčešći su oblici simptomatske hipermobilnosti zglobova poremećaji iz spektra hipermobilnosti (engl. hypermobility spectrum disorders) i hipermobilni tip Ehlers-Danlosova sindroma (engl. Ehlers-Danlos Syndrome - hypermobility type). Hipermobilnost zglobova često se kompenzira mišićnom napetošću u smislu grčeva, bolova i simptoma nalik fibromialgiji. Laksicitet i instabilitet zglobova pridonose lokaliziranom biomehaničkom opterećenju što dovodi do ozljede praćene nociceptivnom boli. U nekih prelazi u kronicitet i razvija se difuzna mišićno-koštana bol mehanizmom tzv. centralne senzitizacije. Generalizirana hiperalgezija posredovana je centralnom senzitizacijom i stoga bolesnici postaju intolerantni na tjelesnu aktivnost, ubrzavajući dekondicioniranje. Nadalje, neodgovarajuća propriocepcija može povećati rizik od ozljede. Sistemske manifestacije kod bolesnika sa simptomima hipermobilnosti heterogene su i različitog su intenziteta. Ocjenske ljestvice za procjenu hipermobilnosti zglobova imaju različite granične vrijednosti s obzirom na uzrast bolesnika, respektirajući činjenicu da je kod djece prisutan veći fiziološki raspon pokreta. Rano multidisciplinarno liječenje koje uključuje fizikalnu terapiju, opskrbu ortozama i kognitivno-bihevioralnu terapiju, može optimizirati ishode kod bolesnika. Anksioznost, simptomi depresivnosti, katastrofiziranje, kinezifobija i kognitivne smetnje također su sastavnice ovog sindroma zbog neprepoznavanja i nerazumijevanja ozbiljnosti svojega stanja. Poremećaji iz spektra hipermobilnosti i hipermobilni Ehlers-Danlosov sindrom s vrlo varijabilnom kliničkom prezentacijom i nepostojanjem specifičnog dijagnostičkog testa za potvrdu poremećaja, ponekad uslijed nedostatnog kliničkog znanja i iskustva, s ovakvom kazuistikom dovode do subdijagnosticiranja i izostanka adekvatnog terapijskog pristupa.