Abstract

Hipermobilnost zglobova (engl. joint hypermobility) prezentira se sposobnošću zgloba (ili skupine zglobova) da se pasivno ili aktivno pokreću izvan fizioloških granica oko osi kretanja. Hipermobilnost zglobova može biti asimptomatska i simptomatska; lokalizirana, periferna i generalizirana. Može biti dio nasljednog poremećaja vezivnog tkiva. Najčešći su oblici simptomatske hipermobilnosti zglobova poremećaji iz spektra hipermobilnosti (engl. hypermobility spectrum disorders) i hipermobilni tip Ehlers-Danlosova sindroma (engl. Ehlers-Danlos Syndrome - hypermobility type). Hipermobilnost zglobova često se kompenzira mišićnom napetošću u smislu grčeva, bolova i simptoma nalik fibromialgiji. Laksicitet i instabilitet zglobova pridonose lokaliziranom biomehaničkom opterećenju što dovodi do ozljede praćene nociceptivnom boli. U nekih prelazi u kronicitet i razvija se difuzna mišićno-koštana bol mehanizmom tzv. centralne senzitizacije. Generalizirana hiperalgezija posredovana je centralnom senzitizacijom i stoga bolesnici postaju intolerantni na tjelesnu aktivnost, ubrzavajući dekondicioniranje. Nadalje, neodgovarajuća propriocepcija može povećati rizik od ozljede. Sistemske manifestacije kod bolesnika sa simptomima hipermobilnosti heterogene su i različitog su intenziteta. Ocjenske ljestvice za procjenu hipermobilnosti zglobova imaju različite granične vrijednosti s obzirom na uzrast bolesnika, respektirajući činjenicu da je kod djece prisutan veći fiziološki raspon pokreta. Rano multidisciplinarno liječenje koje uključuje fizikalnu terapiju, opskrbu ortozama i kognitivno-bihevioralnu terapiju, može optimizirati ishode kod bolesnika. Anksioznost, simptomi depresivnosti, katastrofiziranje, kinezifobija i kognitivne smetnje također su sastavnice ovog sindroma zbog neprepoznavanja i nerazumijevanja ozbiljnosti svojega stanja. Poremećaji iz spektra hipermobilnosti i hipermobilni Ehlers-Danlosov sindrom s vrlo varijabilnom kliničkom prezentacijom i nepostojanjem specifičnog dijagnostičkog testa za potvrdu poremećaja, ponekad uslijed nedostatnog kliničkog znanja i iskustva, s ovakvom kazuistikom dovode do subdijagnosticiranja i izostanka adekvatnog terapijskog pristupa.